Dobrodošli na portal mucanje.com

Svi znaju poslovicu da je svakome njegov križ najteži. Naravno,ne možemo znati kako se netko osjeća ako to nismo i sami proživjeli. Tako je i meni s mucanjem. Uvijek se prije nekog važnog ispita moram smiriti, potpuno opustiti kako bi imala snage izaći pred profesora. Neki mi govore kako pravim strku oko odgovaranja.

Drugi pak govore : ”Daj,to je samo odgovor,izađi i progovori!” Ne znaju da je upravo u tome problem, da se ja upravo toga bojim : progovaranja. U mojoj se glavi stvori toliko opcija što se može dogoditi, kako neću moći progovoriti rijeć, kako će mi se ljudi opet smijati.

Cijelo djetinjstvo provodim po različitim terapijama u traženju rješenja da napokon počnem pravilno govoriti. Moj slučaj nije iznimka, jer svi manje više prolazimo isti životni put što se tiče borbe protiv mucanja.

Kako sam odrastala, pogotovo u tinejdžerskoj dobi, nađeš se u situacijama kada imaš manjak poštovanja i nemaš nikakve vjere u sebe.Osim što imaš problema s traženjem sebe i svog mjesta u društvu, tu je i problem mucanja.

Još, ako si okružen pogrešnim ljudima koji negativno utječu na tebe i tvoje samopouzdanje, zamisliš se nad samim sobom i vidiš ne izlaznu situaciju. Prepuna ambicija razmišljala sam kako ću ostvariti svoje ciljeve, hoću li moći uspjeti sve ono što sam naumila ili će mucanje preuzeti vlast nad mnom i neću postići ništa od zamišljenog.

Terapija života nosi naziv moje nove kolumne. Zašto sam se odlučila baš za taj naziv? Pa vrlo jednostavno, jer je uprava ta terapija bila posve drugačija od svih prethodnih.

Kao što ste mogli pročitati u mojim prijašnjim člancima, cijeli život posjećivala sam logopede, i sve to u nadi da se govor popravi.

Sazrijevanje, čovjeka potakne da nešto mora mijenjati, pa sam tako i ja odlučila u jednom periodu svog života, da moram nešto poduzeti, da se moram tom problemu više posvetiti. Odlučila sam se za ValMod terapiju, koja priznali Vi to, ili ne, najviše obećava. Točno sam znala što me čeka od prvog do zadnjeg dana.

Dragi prijatelji, poznanici i ne poznanici, sigurno se pitate zbog čega me je inspirirao naslov moje nove kolumne „Moj anđeo čuvar“? Pretpostavljam  da se većina Vas kroz život borila sama.

Znam da Vam nije bilo lako u nekim periodima života, vjerujete, nije ni meni. No, tijekom cijelog svog života zapravo sam imala svog „anđela čuvara“, jednu posebnu osobu, točnije sestru blizanku.

Antonia i njezina borba skupa sa mnom u svim tim teškim trenutcima, kojih je nažalost bilo jako puno, potakli su me da napišem ovu kolumnu i da joj se zahvalim na podršci. Prolazila je gotovo jednako kao i ja sve neugodne situacije, na koje nisam mogla utjecati.

Priču koju ćete pročitati je ustvari sretna priča. Zašto sretna? Zato što se osjećam sretnim u životu i zato što sam kroz cijeli život imao veliku potporu prijatelja i rodbine.

Puno ljudi koji mucaju od malih nogu nemaju sretne priče i baš zato želim podijeliti s Vama kako izgleda jedna „sretna“ priča osobe koja muca čitav svoj život.

Kada je rat počeo, obitelj me je htjela zaštiti i lagala mi je da idem u posjet tetki u Zagreb. Naravno, bio sam samo klinac, imao sam 7 godina i zaista sam mislio da se vraćam za koji dan nazad.