Objavljeno 22. siječanj 2012 u kategoriji Savjeti za roditelje

Dijete – odraz roditelja

Ljudsko je biće nakon rođena najbespomoćniji stvor u velikom i nepoznatom svijetu. U svemu je ovisno od svojih roditelja, a posebno od majke. Potrebna je gotovo čitava godina da se osovi na noge i progovori prve riječi.

Njegova psiha formira se tako da ono pounutruje model ponašanja svoje majke, zatim čitave obitelji i na taj način postaje i nastaje po slici i prilici svojih roditelja. Ono će ih oponašati, poistovjećivati se s njima, stvarati i rješavati konflikte po njihovom obrascu, a na isti način ovladavati emocijama ljubavi i mržnje, usvajati moralne norme, sustav vrijednosti i norme ponašanja. Tek mnogo kasnije, tj. u pubertetu ono će početi preispitivati ove modele i stavove u potrazi za svojim osobnim identitetom.

Već prema tome kakva je atmosfera u obiteljskom krugu trajno konfliktna ili ne, stvara se prvi presudni lom u djetetu – dali se tom svijetu može vjerovati ili mu se vjerovati ne može. Tako se upravo u obitelji uspostavlja bazično povjerenje ili nepovjerenje u svijet i u ljude i često prati čovjeka čitav život. Istraživanja su pokazala da djeca s problemima dolaze iz obitelji gdje trajno vlada napetosti u odnosima, mnoge nesuglasice i mnogobrojne teškoće u međusobnim komunikacijama.

Iz ovog proizlazi da je veoma važno kakva je kultura ljudskih odnosa u obitelji, jer će o tome ovisiti kvaliteta života. Roditelji s više-manje skladnim i harmoničnim odnosima podizat će zdravu djecu sa sebi sličnim obilježjima. Njihova djeca razvijat će se brzo i bez mnogo konflikata koji bi dovodili do zastoja u razvoju, poremećaja u ličnosti i ponašanju. Sasvim je druga priča o roditeljima, koji manifestiraju agresivnost u svojim odnosima, jer ta će se agresivnost, ili možda velika bojažljivost, sasvim sigurno ugraditi u psihu njihova djeteta.

Postoji također tip roditelja koji previše dugo zadržavaju svoje dijete u položaju zavisnosti i ne poštuju pravilo da ga postupno osamostaljuju. Oni će ga puštati u svoj krevet, odijevati ga po svojemu ukusu, pisati mu domaće zadaće i onda kada to više ni izdaleka nije potrebno. Takvi se slučajevi naročito često susreću kod dugo očekivane djece, a vrlo često i kod najmlađeg djeteta u mnogobrojnoj obitelji. Poseban oblik takvog roditeljstva jest pretjerano zaštićivanje djeteta. Pokazalo se da roditelji koji emocionalno duboko vezuju dijete za sebe i pretjerano ga zaštićuju vrlo često imaju slabe međubračne odnose te njihov zaštitnički stav predstavlja premještanje brige s bračnog partnera na dijete. To za dijete može biti vrlo štetno jer ga čini nesigurnim, nesamostalnim.

Previše brižljive i presavjesne majke mogu svojom  pretjeranom dobrotom učiniti dječju psihu odviše krhkom u odnosu na životne probleme. Svemu tome može znatno pridonijeti i otac koji često izbiva iz kuće.

Većina djece sretno će proći kroz ovu fazu prvobitnih odgojnih modela, ali će se krajnji efekti ipak pokazati tek u pubertetu. Na putu svoje samostalnosti i u potrazi za svojim osobnim identitetom, što je krajnji cilj svakog odgoja, mladi čovjek konačno će postaviti pitanje: Koliko ja ličim na svoje roditelje? U tom konačnom odvajanju, u potrazi za sobom i na putu svoje samostalnosti i nezavisnosti već je ugrađen roditeljski „kamen temeljac“.

 

 

Izvor. Stjepan Ozimec – Pedagoške kapi uz psihološke iskre (feljtoni o roditeljstvu)