Objavljeno 23. kolovoz 2011 u kategoriji Životne priče

Niste jedini!

Svi znaju poslovicu da je svakome njegov križ najteži. Naravno,ne možemo znati kako se netko osjeća ako to nismo i sami proživjeli. Tako je i meni s mucanjem. Uvijek se prije nekog važnog ispita moram smiriti, potpuno opustiti kako bi imala snage izaći pred profesora. Neki mi govore kako pravim strku oko odgovaranja.

Drugi pak govore : ”Daj,to je samo odgovor,izađi i progovori!” Ne znaju da je upravo u tome problem, da se ja upravo toga bojim : progovaranja. U mojoj se glavi stvori toliko opcija što se može dogoditi, kako neću moći progovoriti rijeć, kako će mi se ljudi opet smijati.

U trenutku kada izađem i trebam da ”progovorim” javi se taj osjećaj. To nije stres niti strah, to je osjećaj da sam najusamljenija osoba na svijetu. Pomislim : ”Nitko ne zna kako je meni, nitko me ne razumije”. Kao da sam u prostoriji punoj bola, okovana sramom, osamljena i bez ljubavi. Ali to nije istina. Postoji toliko ljudi koji imaju sličan problem kao i ja, ako ne i isti. Kao da se odjednom otvore vrata prostorije, nepoznati ljudi ulaze, vidim da više nisam sama. I u meni se budi nada, jer ako se kroz neka vrata moze ući, vjerojatno se može i izaći. Samo se treba rješiti prepreka koje postoje u toj sobi. To i je najveći problem. No,zar nije problem prilika za nešto novo?

Napisala: Isabella