O mucanju

Objavljeno 11. Prosinac 2011

Vrste mucanja

TIP 1 – najblaže mucanje. Osoba muca samo u određenim trenutcima, recimo pričanje u javnosti pred grupom ljudi ili pričanje na televiziji. Ova vrsta mucanja ne ometa osobu u društvenim aspektima života.

TIP 2 – blago mucanje. Osoba ne zamuckuje već samo ima određeni period šutnje bez pokušaja izricanja riječi. Nema popraćenosti tikova kao što su zatvaranje očiju ili pokretanjem ekstremiteta tijela.

TIP 3 – umjereno blago mucanje. Osoba muca „tu i tamo“. Ovakav oblik mucanja može se okarakterizirati kao kratko ponavljanje jednoga slova ali na način da osoba u kraćem periodu kaže željenu riječ. Obično nema tikova.

TIP 4 – umjereno mucanje. Osoba muca i napinje se. Prilikom govora stvara se grč u predjelu grla, te se glasnice zatvaraju zbog nedostatka glasa. Većinom udiše zrak preko prsnog koša a ne preko stomaka što nije pravilno. Određeni tikovi mogu postojati, kao što su zatvaranje očiju i slabije izražene grimase na predjelu lica.

TIP 5 – jako mucanje. Jako mucanje dolazi zbog nedostatka zraka u izrečenim rečenicama. Često osoba ima tikove poput zatvaranja očiju, nekada i tikove pokretima ekstremiteta tijela. Vrsta mucanja popraćena je čestim ponavljanjem prvog slova u rečenici ili cijele riječi.

TIP 6 – najjači oblik mucanja. Najjači oblik mucanja popraćen je vrlo jakim napinjanjem osobe, može se reći i forsiranje da bi izrekla riječ. Dolazi do velikih tikova pomicanjem glave, ruku ili nogu. Ponekad osobe koji imaju ovakav oblik mucanja mogu čak i lupati po stolu, izderati se da dovrše rečenicu.

Objavljeno 11. Prosinac 2011

Psihički uzroci mucanja

  1. Stresne situacije – stresne situacije su najčešći uzroku mucanju. Najveći strah dolazi uslijed razgovora na telefon, izlaganje pred grupom ljudi te pričanje sa autoritetima. Zanimljivo je da ljudi koji moraju svakodnevno koristiti telefon manje mucaju prilikom njegovog korištenja. Razlog tome je da su se oni već navikli i to im je postala svakodnevnica. Kada bi svakodnevno izlagali seminare pred grupom ljudi, strah bi nestao.
  2. Riječ ili slovo stresa – skoro svatko ima posebnu riječ ili slovo na koje muca više nego na ostale. Neki ljudi su si čak mijenjali imena jer višu nisu mogli izgovoriti svoje prvo ime. Nakon određenog vremena i novo ime postane teško za izgovoriti, pa ovo i nije baš dobra ideja. Određeni ljudi imaju poteškoća sa slovima. Većinom su to slova „p“ „k“ „g“ „t“ „d“. Neki imaju sa samoglasnicima itd.
  3. Stres od autoritativnih osoba – neki ljudi imaju strah od osoba za koje smatraju da su „iznad“ njih. Zato dolazi do problema kada Vas zaustavi policija, i ukoliko policajac nije upućen, mislit će da ste stvarno nešto počinili. Također tu je strah pričanja pred profesorom, pa čak i vlastitim ocem.
  4. Psihički stres – često dolazi da osoba ne može normalno funkcionirati što se govora tiče kada se probudi. Tada ima osjećaj kao da su mu svi mišići u predjelu usta zgrčeni i treba mu pola sata do sat do dođe k sebi. Također, prilikom jakog umora, ne mogu kontrolirati svoj govor i tada dolazi do poteškoća.
  5. Vanjski stres – vanjski stres dolazi iz okoline, tj. prilikom primanja nekih loših vijesti. Ukoliko poprimite neku šokantnu vijest (bilo da je dobra ili loša) osoba jednostavno od uzbuđenja ne može kontrolirati svoje pričanje.
  6. Stres brzine – najčešća pogreška svih osoba koje mucaju je brzina govora. Pokušavaju sve reći na brzinu jer podsvjesno misle da će se manje osramotiti ako kažu što imaju za reći na brzaka. Znate kako ide – što sam prije gotov to bolje. Međutim, tada baš aktivirate mucanje u još većem intenzitetu i nije preporučljivo brzo pričanje.

Objavljeno 11. Prosinac 2011

Otkriveni geni odgovorni za mucanje

New England Journal of Medicine je objavio rezultate studije koja pokazuje da su tri gena usko povezana s mucanjem.

Ove su mutacije već ranije povezane s metaboličkim poremećajima, a nalazi prikupljeni u Pakistanu, SAD i Velikoj Britaniji sugeriraju i kako imaju i ključnu ulogu u funkcioniranju nekih dijelova mozga.

Procjenjuje se kako 1% odraslih u svijetu muca. Uz ranu intervenciju, djeca koja mucaju mogu nadići ovaj problem, dok se terapije za odrasle osobe ograničavaju na ublažavanje anksioznosti i reguliranje disanja kako bi se popravio govor.

Nova studija bi mogla otvoriti put prema razvoju novih terapija, vjeruju istraživači.

Jedna od mogućnosti se odnosi na injekcije sintetiziranih enzima u krvotok te povratku ravnoteže narušene poteškoćama nastalima zbog djelovanja identificiranih gena.

Objavljeno 11. Prosinac 2011

Faze razvoja mucanja

1. Razvojne govorne ne tečnosti

U doba govorno – jezičnog razvoja u djece pojavljuju se ne tečnosti, to mogu biti ponavljanja početnog sloga, jednosložne ili dvosložne riječi, ali ne više od dva puta. Djeca ponavljaju cijelu riječ ili čak cijelu rečenicu, češće od sloga. Može umetati poneki slog, ali samo jednom ( npr. Idemo u uh, kino. ). Može izmijeniti nepotpunu rečenicu ( npr. Vidio sam… tamo je jedan pas. ). Tijekom govora može se pojaviti i poneka napeta stanka ( npr. Mogu li dobiti još ( stisnuta usta, govor je prekinut ) kolača? ). Takve razvojne ne tečnosti javljaju se od 1.5 do 6. godine.

2. Granično mucanje

Javlja se od 1.5 do 6 godine. Dijete ponavlja početni slog više od dva puta. U govoru ima više ne tečnosti, te je mnogo više ponavljanja i produljivanja početnog sloga nego izmjena i nedovršenih rečenica. Većinu vremena tijekom govora dijete nije napeto, međutim može povremeno pokazivati da je svjesno ne tečnosti vlastitog govora, što može značiti prijelaz prema mucanju. Naziv granično mucanje rabi se jer se ono zbog učestalog ponavljanja prvog sloga u riječi razlikuje od govorne ne tečnosti dječjeg govora, a opet nema simptome koji čine početno mucanje. Kod pojave početnog mucanja vrlo je važno da roditelj brzo reagira. U slučaju graničnog mucanja polazi se od indirektne terapije. Mijenjanjem negativnih, stresnih dijelova svakodnevne komunikacije u obitelji te praćenjem savjeta logopeda postoji velika šansa za razvoj tečnog govora.

3. Početno mucanje

Javlja se od 2 do 8 godine. Tijekom govora postoje znakovi mišićne tenzije. Ponavljanja slogova su brza i nepravilna s pojavom zastoja, naglih prekida izgovora riječi. Tijekom ponavljanja i produljivanja slogova javlja se i mijenjanje visine glasa kojoj je uzrok povećana napetost glasnica. Napetost se može javiti kod pokreta usana, jezika ili vilice prilikom započinjanja izgovora. Povećana napetost način je na koji dijete pokušava prebroditi teškoću početka izgovora pojedine riječi. Moguće su pojave žmirkanja očima, kimanja glavom. Dijete je svjesno da je njegov govor ne tečan, te se zbog toga može osjećati frustrirano. Kod početnog mucanja kod djece se najčešće ne razvija lošija slika o sebi.

4. Prijelazno mucanje

Javlja se od 6 do 13 godine. Prisutni su napeti zastoji u govoru uz ponavljanja i produljivanja. Česti su popratni pokreti glave, očiju, umetanje glasova ili riječi. Djeca izbjegavaju neke riječi i situacije jer postoje predviđanja riječi i rečenica u kojima će se pojaviti mucanje. Javlja se strah prije govora, neugoda tijekom mucanja i sram nakon mucanja.

5. Uznapredovalo mucanje

Javlja se nakon 14 godine života. Ovaj se stupanj u razvoju mucanja karakterizira više prema dobi nego prema simptomima. U njemu su temeljna ponašanja, uglavnom zastoji, mnogo se govornih situacija i sugovornika izbjegava. Osobu mogu preplavljivati strah, zbunjenost i sram; osoba s uznapredovanim mucanjem često se osjeća bespomoćno i glupo. Simptomi su rezultat duboko ukorijenjenog učenja. Negativno doživljava sebe. Terapeut treba pomoći osobi da preispita svoje stavove, otpusti koliko je to moguće negativne emocije. Terapija je stoga integrativna. Sadrži elemente govornih terapija i psihoterapije.

Izvor

http://www.blog.hr/terapije-mucanja-djece.html

http://www.logokor.hr/mucanje.html

Objavljeno 11. Prosinac 2011

Općenito o mucanju

Definicija

Mucanje je poremećaj govora u kojem je normalan tok govora prekinut čestim ponavljanjem ili produljivanjem govornih zvukova, slogova ili riječi ili osoba ne može početi govoriti riječ. Prekidi u govoru mogu biti praćeni učestalim treptanjem očiju, drhtanjem usana i/ili čeljusti ili drugim neobičnim oblicima ponašanja koja osoba koja muca radi dok pokušava govoriti.

 
Određene situacije, kao što su govor ispred više ljudi ili razgovaranje na telefon često pogoršavaju mucanje. Zanimljivo je da osoba koja muca malo ili uopće ne muca kada pjeva, kada se dere ili kada priča sama sa sobom.

Kako se govor normalno stvara?

Govor se normalno stvara kroz seriju precizno koordiniranih pokreta mišića, uključujući disanje (mehanizam disanja), fonaciju (mehanizam stvaranja glasa) i artikulaciju (grlo, nepce, jezik, usne i zubi). Ove pokrete mišića počinje, usklađuje i kontrolira mozak, a bilježi (monitorira) putem osjeta sluha i dodira.

 
Prije govora, osoba udahne i glasnice (dvije trake mišićnog tkiva smještene u grkljanu, iznad dušnika) se trebaju spojiti. Zrak koji se zadržao u plućima lagano se otpušta, prolazi kroz priljubljene glasnice, uzrokuje njihove vibracije i stvara glas. Zvuk glasa prolazi kroz ždrijelo, usmjerava se u usta za većinu govornih zvukova ili u nos za nazalne zvukove kao što su “m”, “n”. Nepce, jezik, čeljusti i usne pomiču se u preciznim valovima kako bi promijenili zvukove i napravili od njih govorne zvukove.

Tko muca?

Mucanje pogađa osobe svih dobi, ali najčešće je u djece u dobi između 2 i 6 godina starosti koja razvijaju govor. Dječaci triput češće mucaju nego djevojčice. Većina djece ipak preraste svoje mucanje te se procjenjuje kako manje od 1% odraslih muca. Mnogi pojedinci s ovim poremećajem postali su uspješni u karijerama koje su zahtijevale javni govor. Na popisu ovih osoba nalaze se Winston Churchill, glumica Marilyin Monroe, glumci James Earl Jones, Bruce Willis i Jimmy Stewart te pjevačice Carly Simon i Mel Tillis, a ima ih još mnogo.

Što uzrokuje mucanje?

Znanstvenici pretpostavljaju nekoliko uzroka. Postoji razlog za vjerovanje kako su mnogi oblici mucanja genetski određeni. Točan mehanizam kako nastaje mucanje nije poznat. Smatra se da je većina oblika mucanja razvojnog oblika koji se pojavljuje u djece koja su u procesu razvoja jezika i govora. Ovaj oblik mucanja javlja se kad djetetov govor i jezik ne ispunjavaju njegove verbalne zahtjeve. Mucanje se događa kad dijete traži pravu riječ. Razvojno mucanje se obično preraste i ne javlja se kasnije od dječje dobi.

 
Drugi oblik mucanja je neurogeni. Neurogeni poremećaji nastaju zbog signalnih problema između mozga i živaca ili mišića. U neurogenom mucanju mozak ne može pravilno uskladiti različite dijelove govornog mehanizma. Neurogeno mucanje se također može javiti kao rezultat moždanog udara ili ozljeda mozga.

Ostali oblici mucanja mogu se klasificirati kao psihogeni koji je rezultat mentalne aktivnosti mozga kao što je razmišljanje ili rješavanje problema.
Iako se prije mislilo kako je psihogeni uzrok mucanja najčešći, sada se zna kako se javlja kod manjine osoba koje mucaju. Iako osobe koje mucaju mogu razviti emocionalne probleme kao što je strah od upoznavanja nepoznatih ljudi ili od razgovora na telefon, ovi problemi obično nastaju zbog mucanja, a ne uzrokuju mucanje. Psihogeno mucanje se ponekad javlja u osoba koje boluju od određenih vrsta mentalnih bolesti ili kod osoba koje su doživjele jaki psihički stres ili strah.

 
Znanstvenici i kliničari odavno znaju kako se mucanje češće javlja u nekim obiteljima te postoji velika vjerojatnost kako je nasljedno. Međutim, dosada nisu pronađeni geni koji uzrokuju mucanje. Mucanje također može biti potaknuto dok se još niste ni rodili. Doktori vjeruju ako je majka proživjela određenu količinu stresa dok Vas nije rodila da ste već tada proživljavali traume zajedno s njom. Nakon toga, dovoljno je da se u vašem životu desi određena situacija u kojoj ćete se preplašiti i taj događaj se zove „okidač“ od kojeg ljudi i počnu mucati ali nije baš on pravi uzrok početka mucanja.

Kako se mucanje dijagnosticira?

Mucanje obično dijagnosticira stručnjak za poremećaje jezika i govora, logoped. Dijagnoza se obično postavlja na opisu povijesti poremećaja, odnosno podacima o početku mucanja, okolnostima pod kojima se javlja ili pojačava kao i nakon potpune procjene jezičnih i govornih sposobnosti.

Kako se mucanje liječi?

Postoje razni oblici liječenja mucanja. Bilo koja od tih metoda može dijelom ublažiti mucanje do neke mjere, međutim još uvijek ne postoji lijek koji će sa sigurnošću potpuno izliječiti mucanje. Liječenje, međutim, može spriječiti da razvojno mucanje ne prijeđe u doživotno. Zbog toga je preporučljivo napraviti procjenu govora kod djece koja mucaju duže od šest mjeseci te kod onih koja mucaju, a to je praćeno različitim oblicima neobičnog ponašanja ili tikova.

 
Razvojno mucanje se obično liječi edukacijom roditelja o preoblikovanju djetetove govorne okoline u svrhu smanjenja epizoda mucanja. Roditelje se često ohrabruje na slijedeće:

  • osigurati opuštenu kućnu atmosferu koja pruža dovoljne mogućnosti za govor djeteta. Često pomaže uspostavljanje određenih termina kada dijete i roditelji mogu neometano razgovarati
  • suzdržati se od kritiziranja djetetova govora ili negativnog reagiranja na teškoće u govoru. Roditelji ne bi smjeli kažnjavati dijete zbog isprekidanog govora ili tražiti da ponavlja tu riječ dok je tečno ne izgovori
  • ne nagovarati dijete da govori pred mnogo ljudi
  • pozorno slušati dok dijete govori
  • govoriti opušteno i polako. Ukoliko roditelj tako govori i dijete će često govoriti jednako sporo i opušteno. Ne treba djetetu govoriti da uspori s govorom, ili da razmisli što će reći prije no što počne govoriti.
  • Treba pričekati da dijete izgovori riječ do kraja. Ne bi trebalo dopunjavati djetetove riječi ili misli
  • Potrebno je otvoreno razgovarati s djetetom o mucanju ukoliko dijete začne tu temu

Mnogi od trenutno popularnih programa liječenja za tvrdokorno mucanje uključuju ponovno učenje govora ili odučavanje krivog načina govora. Psihološke nuspojave mucanja, kao što su strah od govora pred publikom ili strancima, također se rješavaju u većini programa.

Drugi oblici liječenja sastoje se od intervencija lijekovima ili elektronskim pomagalima. Lijekovi koji utječu na moždane funkcije često imaju nuspojave koje onemogućavaju njihovu dugotrajnu uporabu. Elektronska pomagala koja pomažu osobi u kontroliranju toka riječi često više smetaju nego pomažu u većini situacija kada treba govoriti te ih osobe koje mucaju često napuštaju.

 
Postoje i različite nekonvencionalne terapije za mucanje. Uvijek je dobro provjeriti preporuke, iskustvo i ciljeve osobe koja nudi takve tretmane. Ne bi trebalo raditi sa svakim tko obećava “izlječenje” od mucanja.