Objavljeno 11. December 2011

Općenito o mucanju

Definicija

Mucanje je poremećaj govora u kojem je normalan tok govora prekinut čestim ponavljanjem ili produljivanjem govornih zvukova, slogova ili riječi ili osoba ne može početi govoriti riječ. Prekidi u govoru mogu biti praćeni učestalim treptanjem očiju, drhtanjem usana i/ili čeljusti ili drugim neobičnim oblicima ponašanja koja osoba koja muca radi dok pokušava govoriti.

Određene situacije, kao što su govor ispred više ljudi ili razgovaranje na telefon često pogoršavaju mucanje. Zanimljivo je da osoba koja muca malo ili uopće ne muca kada pjeva, kada se dere ili kada priča sama sa sobom.

Kako se govor normalno stvara?

Govor se normalno stvara kroz seriju precizno koordiniranih pokreta mišića, uključujući disanje (mehanizam disanja), fonaciju (mehanizam stvaranja glasa) i artikulaciju (grlo, nepce, jezik, usne i zubi). Ove pokrete mišića počinje, usklađuje i kontrolira mozak, a bilježi (monitorira) putem osjeta sluha i dodira.

Prije govora, osoba udahne i glasnice (dvije trake mišićnog tkiva smještene u grkljanu, iznad dušnika) se trebaju spojiti. Zrak koji se zadržao u plućima lagano se otpušta, prolazi kroz priljubljene glasnice, uzrokuje njihove vibracije i stvara glas. Zvuk glasa prolazi kroz ždrijelo, usmjerava se u usta za većinu govornih zvukova ili u nos za nazalne zvukove kao što su “m”, “n”. Nepce, jezik, čeljusti i usne pomiču se u preciznim valovima kako bi promijenili zvukove i napravili od njih govorne zvukove.

Tko muca?

Mucanje pogađa osobe svih dobi, ali najčešće je u djece u dobi između 2 i 6 godina starosti koja razvijaju govor. Dječaci triput češće mucaju nego djevojčice. Većina djece ipak preraste svoje mucanje te se procjenjuje kako manje od 1% odraslih muca. Mnogi pojedinci s ovim poremećajem postali su uspješni u karijerama koje su zahtijevale javni govor. Na popisu ovih osoba nalaze se Winston Churchill, glumica Marilyin Monroe, glumci James Earl Jones, Bruce Willis i Jimmy Stewart te pjevačice Carly Simon i Mel Tillis, a ima ih još mnogo.

Što uzrokuje mucanje?

Znanstvenici pretpostavljaju nekoliko uzroka. Postoji razlog za vjerovanje kako su mnogi oblici mucanja genetski određeni. Točan mehanizam kako nastaje mucanje nije poznat. Smatra se da je većina oblika mucanja razvojnog oblika koji se pojavljuje u djece koja su u procesu razvoja jezika i govora. Ovaj oblik mucanja javlja se kad djetetov govor i jezik ne ispunjavaju njegove verbalne zahtjeve. Mucanje se događa kad dijete traži pravu riječ. Razvojno mucanje se obično preraste i ne javlja se kasnije od dječje dobi.

Drugi oblik mucanja je neurogeni. Neurogeni poremećaji nastaju zbog signalnih problema između mozga i živaca ili mišića. U neurogenom mucanju mozak ne može pravilno uskladiti različite dijelove govornog mehanizma. Neurogeno mucanje se također može javiti kao rezultat moždanog udara ili ozljeda mozga.

Ostali oblici mucanja mogu se klasificirati kao psihogeni koji je rezultat mentalne aktivnosti mozga kao što je razmišljanje ili rješavanje problema.
Iako se prije mislilo kako je psihogeni uzrok mucanja najčešći, sada se zna kako se javlja kod manjine osoba koje mucaju. Iako osobe koje mucaju mogu razviti emocionalne probleme kao što je strah od upoznavanja nepoznatih ljudi ili od razgovora na telefon, ovi problemi obično nastaju zbog mucanja, a ne uzrokuju mucanje. Psihogeno mucanje se ponekad javlja u osoba koje boluju od određenih vrsta mentalnih bolesti ili kod osoba koje su doživjele jaki psihički stres ili strah.

Znanstvenici i kliničari odavno znaju kako se mucanje češće javlja u nekim obiteljima te postoji velika vjerojatnost kako je nasljedno. Međutim, dosada nisu pronađeni geni koji uzrokuju mucanje. Mucanje također može biti potaknuto dok se još niste ni rodili. Doktori vjeruju ako je majka proživjela određenu količinu stresa dok Vas nije rodila da ste već tada proživljavali traume zajedno s njom. Nakon toga, dovoljno je da se u vašem životu desi određena situacija u kojoj ćete se preplašiti i taj događaj se zove „okidač“ od kojeg ljudi i počnu mucati ali nije baš on pravi uzrok početka mucanja.

Kako se mucanje dijagnosticira?

Mucanje obično dijagnosticira stručnjak za poremećaje jezika i govora, logoped. Dijagnoza se obično postavlja na opisu povijesti poremećaja, odnosno podacima o početku mucanja, okolnostima pod kojima se javlja ili pojačava kao i nakon potpune procjene jezičnih i govornih sposobnosti.

Kako se mucanje liječi?

Postoje razni oblici liječenja mucanja. Bilo koja od tih metoda može dijelom ublažiti mucanje do neke mjere, međutim još uvijek ne postoji lijek koji će sa sigurnošću potpuno izliječiti mucanje. Liječenje, međutim, može spriječiti da razvojno mucanje ne prijeđe u doživotno. Zbog toga je preporučljivo napraviti procjenu govora kod djece koja mucaju duže od šest mjeseci te kod onih koja mucaju, a to je praćeno različitim oblicima neobičnog ponašanja ili tikova.

Razvojno mucanje se obično liječi edukacijom roditelja o preoblikovanju djetetove govorne okoline u svrhu smanjenja epizoda mucanja. Roditelje se često ohrabruje na slijedeće:

  • osigurati opuštenu kućnu atmosferu koja pruža dovoljne mogućnosti za govor djeteta. Često pomaže uspostavljanje određenih termina kada dijete i roditelji mogu neometano razgovarati
  • suzdržati se od kritiziranja djetetova govora ili negativnog reagiranja na teškoće u govoru. Roditelji ne bi smjeli kažnjavati dijete zbog isprekidanog govora ili tražiti da ponavlja tu riječ dok je tečno ne izgovori
  • ne nagovarati dijete da govori pred mnogo ljudi
  • pozorno slušati dok dijete govori
  • govoriti opušteno i polako. Ukoliko roditelj tako govori i dijete će često govoriti jednako sporo i opušteno. Ne treba djetetu govoriti da uspori s govorom, ili da razmisli što će reći prije no što počne govoriti.
  • Treba pričekati da dijete izgovori riječ do kraja. Ne bi trebalo dopunjavati djetetove riječi ili misli
  • Potrebno je otvoreno razgovarati s djetetom o mucanju ukoliko dijete začne tu temu

Mnogi od trenutno popularnih programa liječenja za tvrdokorno mucanje uključuju ponovno učenje govora ili odučavanje krivog načina govora. Psihološke nuspojave mucanja, kao što su strah od govora pred publikom ili strancima, također se rješavaju u većini programa.

Drugi oblici liječenja sastoje se od intervencija lijekovima ili elektronskim pomagalima. Lijekovi koji utječu na moždane funkcije često imaju nuspojave koje onemogućavaju njihovu dugotrajnu uporabu. Elektronska pomagala koja pomažu osobi u kontroliranju toka riječi često više smetaju nego pomažu u većini situacija kada treba govoriti te ih osobe koje mucaju često napuštaju.

Postoje i različite nekonvencionalne terapije za mucanje. Uvijek je dobro provjeriti preporuke, iskustvo i ciljeve osobe koja nudi takve tretmane. Ne bi trebalo raditi sa svakim tko obećava “izlječenje” od mucanja.