Odnos roditelja je jako bitan
Već prema tome kakva je atmosfera u obiteljskom krugu trajno konfliktna ili ne, stvara se prvi presudni lom u djetetu - dali se tom svijetu može vjerovati ili mu se vjerovati ne može. Tako se upravo u obitelji uspostavlja bazično povjerenje ili nepovjerenje u svijet i u ljude i često prati čovjeka čitav život. Istraživanja su pokazala da djeca s problemima dolaze iz obitelji gdje trajno vlada napetosti u odnosima, mnoge nesuglasice i mnogobrojne teškoće u međusobnim komunikacijama.
Iz ovog proizlazi da je veoma važno kakva je kultura ljudskih odnosa u obitelji, jer će o tome ovisiti kvaliteta života. Roditelji s više-manje skladnim i harmoničnim odnosima podizat će zdravu djecu sa sebi sličnim obilježjima. Njihova djeca razvijat će se brzo i bez mnogo konflikata koji bi dovodili do zastoja u razvoju, poremećaja u ličnosti i ponašanju. Sasvim je druga priča o roditeljima, koji manifestiraju agresivnost u svojim odnosima, jer ta će se agresivnost, ili možda velika bojažljivost, sasvim sigurno ugraditi u psihu njihova djeteta.
Postoji također tip roditelja koji previše dugo zadržavaju svoje dijete u položaju zavisnosti i ne poštuju pravilo da ga postupno osamostaljuju. Oni će ga puštati u svoj krevet, odijevati ga po svojemu ukusu, pisati mu domaće zadaće i onda kada to više ni izdaleka nije potrebno. Takvi se slučajevi naročito često susreću kod dugo očekivane djece, a vrlo često i kod najmlađeg djeteta u mnogobrojnoj obitelji. Poseban oblik takvog roditeljstva jest pretjerano zaštićivanje djeteta. Pokazalo se da roditelji koji emocionalno duboko vezuju dijete za sebe i pretjerano ga zaštićuju vrlo često imaju slabe međubračne odnose te njihov zaštitnički stav predstavlja premještanje brige s bračnog partnera na dijete. To za dijete može biti vrlo štetno jer ga čini nesigurnim, nesamostalnim.
Previše brižljive i presavjesne majke mogu svojom pretjeranom dobrotom učiniti dječju psihu odviše krhkom u odnosu na životne probleme. Svemu tome može znatno pridonijeti i otac koji često izbiva iz kuće.
Većina djece sretno će proći kroz ovu fazu prvobitnih odgojnih modela, ali će se krajnji efekti ipak pokazati tek u pubertetu. Na putu svoje samostalnosti i u potrazi za svojim osobnim identitetom, što je krajnji cilj svakog odgoja, mladi čovjek konačno će postaviti pitanje: Koliko ja ličim na svoje roditelje? U tom konačnom odvajanju, u potrazi za sobom i na putu svoje samostalnosti i nezavisnosti već je ugrađen roditeljski „kamen temeljac“.
Izvor. Stjepan Ozimec - Pedagoške kapi uz psihološke iskre (feljtoni o roditeljstvu)